"Šta ima Ake, kako si? Jesi li u Travniku?", pita me Faruk.
"Jesam, evo na poslu. Šta ima kod tebe?", pitam.
Bila je srijeda. Faruk mi kaže da mu je babo Nedžad bolestan i sve mi pojasni, ali sad je bolje.
Ipak sam upamtio riječi "Otiđi Bogati mom Nedžadu vid kako je, i ja sam skoro svaki dan u Travniku."
Dogovorili smo se da se čujemo, sutra, u četvrtak i Faruk javlja: "Nedžad je bolje i akobogda ide sutra kući, vidimo se sutra u Travniku."
Tako i bi, u petak smo popili kafu u Lipi u Travniku, a Faruk je svjestan bolesti svog babe, godina i svih tereta kroz koje je prolazio.
Danas 03.08.2023. godine sam nazvao Faruka i kažem: "Bašum sagosum za babu i hvala Bogu da je po redu..."
Priča mi da ovako je bio; "Otišao je kod brice, završio to, pa ode da abdest uzme, jer vrijeme je podne namaza... i to su mu zadnje sekunde bile na ovom svijetu. Dok je abdest uzimao pao je i nije se više povratio..."
"Faruk, hvala Bogu pa je po redu pa nije ne daj Bože dočekao drukčije", kažem smireno Faruku koji razumije šta mislim i govorim.
A mislim na 2009. godinu, a misli i Faruk isto;
Noć k'o i druge noći, ali jutro nije gotovo nikad tako bilo.
"Fajo je umro...", kažu.
"Ko?! Fajo Vele?!"
"Pa nemoguće sinoć sam ga vidio", govore.
Svi bježe od istine, a ona ih tjera svojom jasnoćom.
"Jest, Fajo naš je umro, zaspao i nije se probudio", polahko s dozom gorčine i puno bola vijuga bolna istina
Bilo je to bolno za sve u našem gradu, bilo je nestvarno, a znamo da je stvarno.
Fajo, Efrail Vele, je imao 36 godina stasit k'o Vranica, a u duši neiskvaren i odan kao prijatelj skoro svakom koga je sreo.
Taka je vrlina onih koji budu među nama pa iznenada odu.
Tu noć 2009. godine majka Jasminka i babo Nedžad nikad neće preboljeti. Da, tu noć su osjetili da možeš biti i živ i mrtav, a da si na ovom svijetu.
Sve je otišlo u njihovom srcu sa sinom Fajom.
Sve je otišlo izuzev brige za drugim sinom Farukom zbog kojeg i jesu ostali medu živim.
Bol je nekad bio blaži, pa opet težak.
Vrijeme je činilo svoje, sin Faruk sa svojom suprugom obradovao je dedu Nedžada i nanu Jasminku s troje unučadi koje su im činili jedinu ovozemaljsku sreću zbog čega se zahvaljuju Milostivom.
S toga nek se ne zaboravi da ljubav prema evladu nikad ne prestaje boljeti i niko ne poželi da kuša tu gorku istinu koju prolazimo.
Dedo Nedžad je ušao polahko i smireno da uzme abdest i da klanja podne namaz uz posebnu pažnju da svom sinu Faji uči dovu...
Tu je stalo srce na ovom svijetu, a nastavlja na vječnom.
Da Milostivi dedu Nedžada uvede u Dženetsku ljepotu i da svojim sinom koji je od 2009 godine tamo odabire jabuke, grožđe, cvijeće i da se ponovo spoji ono što je neraskidivo, a to je ljubav prema evladu.
Tekst ima cilj da pojasni šta znači hvala Bogu pa je po redu pa nije "ono" dočekao.
Porodici Vele iskreno saučešće, Bašum sagosum i da budu jaki u ovom teškom danu.
Majki Jasminki da svoje unuke dočekuje i priča kako je dedo Nedžad znao prije zore otići i vratiti se iz Hercegovine dok svi spavaju. Dovozio je najsvježije tek ubrano voće. A amidža Fajo je bio velik k'o Vranica, a nikad, nikad nikom nije rekao: "Tamo se".
Dragi Faruk, tebi iskreno izražavam saučešće i želim da i dalje budeš radost sa svojom porodicom i svima nama koji te poznajemo.
Da, radost to su ti uklesali babo i majka.
Veliki rahmet dobrom Nedžadu Veli kojeg mi iz našeg gradića znamo, kao finog, poniznog, čestitog i posebno vrijednog čovjeka, a posebno ga poznajemo po sinovima Faruku i nikad zaboravljenom sinu Faji.
Allah te nagradio tamo gdje ti je mjesto, amin da bude Dženet.
"Jesam, evo na poslu. Šta ima kod tebe?", pitam.
Bila je srijeda. Faruk mi kaže da mu je babo Nedžad bolestan i sve mi pojasni, ali sad je bolje.
Ipak sam upamtio riječi "Otiđi Bogati mom Nedžadu vid kako je, i ja sam skoro svaki dan u Travniku."
Dogovorili smo se da se čujemo, sutra, u četvrtak i Faruk javlja: "Nedžad je bolje i akobogda ide sutra kući, vidimo se sutra u Travniku."
Tako i bi, u petak smo popili kafu u Lipi u Travniku, a Faruk je svjestan bolesti svog babe, godina i svih tereta kroz koje je prolazio.
Danas 03.08.2023. godine sam nazvao Faruka i kažem: "Bašum sagosum za babu i hvala Bogu da je po redu..."
Priča mi da ovako je bio; "Otišao je kod brice, završio to, pa ode da abdest uzme, jer vrijeme je podne namaza... i to su mu zadnje sekunde bile na ovom svijetu. Dok je abdest uzimao pao je i nije se više povratio..."
"Faruk, hvala Bogu pa je po redu pa nije ne daj Bože dočekao drukčije", kažem smireno Faruku koji razumije šta mislim i govorim.
A mislim na 2009. godinu, a misli i Faruk isto;
Noć k'o i druge noći, ali jutro nije gotovo nikad tako bilo.
"Fajo je umro...", kažu.
"Ko?! Fajo Vele?!"
"Pa nemoguće sinoć sam ga vidio", govore.
Svi bježe od istine, a ona ih tjera svojom jasnoćom.
"Jest, Fajo naš je umro, zaspao i nije se probudio", polahko s dozom gorčine i puno bola vijuga bolna istina
Bilo je to bolno za sve u našem gradu, bilo je nestvarno, a znamo da je stvarno.
Fajo, Efrail Vele, je imao 36 godina stasit k'o Vranica, a u duši neiskvaren i odan kao prijatelj skoro svakom koga je sreo.
Taka je vrlina onih koji budu među nama pa iznenada odu.
Tu noć 2009. godine majka Jasminka i babo Nedžad nikad neće preboljeti. Da, tu noć su osjetili da možeš biti i živ i mrtav, a da si na ovom svijetu.
Sve je otišlo u njihovom srcu sa sinom Fajom.
Sve je otišlo izuzev brige za drugim sinom Farukom zbog kojeg i jesu ostali medu živim.
Bol je nekad bio blaži, pa opet težak.
Vrijeme je činilo svoje, sin Faruk sa svojom suprugom obradovao je dedu Nedžada i nanu Jasminku s troje unučadi koje su im činili jedinu ovozemaljsku sreću zbog čega se zahvaljuju Milostivom.
S toga nek se ne zaboravi da ljubav prema evladu nikad ne prestaje boljeti i niko ne poželi da kuša tu gorku istinu koju prolazimo.
Dedo Nedžad je ušao polahko i smireno da uzme abdest i da klanja podne namaz uz posebnu pažnju da svom sinu Faji uči dovu...
Tu je stalo srce na ovom svijetu, a nastavlja na vječnom.
Da Milostivi dedu Nedžada uvede u Dženetsku ljepotu i da svojim sinom koji je od 2009 godine tamo odabire jabuke, grožđe, cvijeće i da se ponovo spoji ono što je neraskidivo, a to je ljubav prema evladu.
Tekst ima cilj da pojasni šta znači hvala Bogu pa je po redu pa nije "ono" dočekao.
Porodici Vele iskreno saučešće, Bašum sagosum i da budu jaki u ovom teškom danu.
Majki Jasminki da svoje unuke dočekuje i priča kako je dedo Nedžad znao prije zore otići i vratiti se iz Hercegovine dok svi spavaju. Dovozio je najsvježije tek ubrano voće. A amidža Fajo je bio velik k'o Vranica, a nikad, nikad nikom nije rekao: "Tamo se".
Dragi Faruk, tebi iskreno izražavam saučešće i želim da i dalje budeš radost sa svojom porodicom i svima nama koji te poznajemo.
Da, radost to su ti uklesali babo i majka.
Veliki rahmet dobrom Nedžadu Veli kojeg mi iz našeg gradića znamo, kao finog, poniznog, čestitog i posebno vrijednog čovjeka, a posebno ga poznajemo po sinovima Faruku i nikad zaboravljenom sinu Faji.
Allah te nagradio tamo gdje ti je mjesto, amin da bude Dženet.