Previous Next

Majstor je sav alat posložio da bude lakše sinu Erdinu, a onda stao kao ukopan i sve to gledao, jer znao je...

Ocjene članaka: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 
Kovač zlatnih, srebrenih, pocinčanih kapija i ograda više ne kuje.

Tako mora biti jer tako je suđeno.

Potkraj maja kovač zlatnih kapija Kemo Zahro, ne s puno godina, je svoju kovačnicu posložio, pomeo i pogledao sve više puta, pa opet sve iznova pogledao...

Erdine sine, ovo su desno teži čekići, a ovo su ključevi koji mogu skoro sve otvoriti, ovo su za varenje koje nikad ne puca, ovo su željeza malih i velikih dimenzija koje uvijek moraš imati.
Erdine sve mora strpljivo i mora se znati gdje šta stoji.

„Daj meni metlu brezovu da ja ovo pometem...", kaže blagim tonom a podrazumijeva se da se odmah donese.


Uzeo je metlu s vrha radionice u koju se na jednoj strani ulazi s magistralne ceste Gornji Vakuf-Prozor, a drugi kraj izlazi na ulicu "Dun". Kuća Zahra je između magistrale i ulice.

Polahko, zlatni kovač mete i nikako ne žuri, baš nikako.
Sin Erdin samo gleda u svog oca, majstora Zlatnih kapija.

Ništa ne govore niti jedan, niti drugi, a sve se razumiju.

Kovač, kovač zlatnih i srebrenih kapija, malo mete pa stane i ode posložiti ključ na bolje mjesto, pa opet tako, a onda ode staviti čekić na vidnije mjesto za Erdina.

„Erdine sine ovo su kl'ješta i elektrode za varenje. nek znaš gdje sve stoji...", kaže blago i okrene se da gleda sina.

Kad vidi da Erdin gleda njega, onda on nastavi mest i slagati alat kojeg ima puno, a mora se znati svakom mjesto.
„Šta je babo? Hoću li ja, a da ti sjedneš", s bolnim glasom Erdin pita majstora zlatnih kapija.
„Ma nećeš sine, ja to treba da radim, da se zna sve gdje stoji, a da i ti znaš“, nekako bolno to govori.

Kada je izmeo sve od vrha do dna i usput posložio sve stvari, majstor zlatnih kapija se skoro ukopa na jedno mjesto i gleda svoju radionicu u kojoj se odigravao čitav jedan život u kojem su kovane kapije, ograde i sve vrste majstorskih poslova.

„Babo, hoćemo li stepenicu, rek'o si da ti napomenem, da ne zaboraviš?“, Erdin pita svog oca, starog majstora.

„Hoćemo sine, dobro si mi pomen'o“, trgnu se i izađoše na dun.

Vješte ruke majstora, brzo spoji daske, zašalova to za tren.


„Muđe i Ali. odmah sine dole Erdinu pomozite da to izliju“, kažem dok prilazim majstoru Kemi i dodajem: „Pa eto radiš ko jak momak..."

„Znaš li kad je Delić Alija u Smrčevicama nosio vreću od sedamdeset kila na leđima uz brdo, a imao je oko 78 godina i kaže „Ostario sam jedva ovo nosim", samo sam se nasmijao: „Pa to ne može ni jedan momak sad nosat“.

„Tako i ti Kemo jučer odeš u Tomislavgrad u pet ujutru i završiš ogradu do dvanaest i kažeš, ne mogu k'o prije“, ovo malo se šalimo, jer to je običaj.

Miješaju u tačke, jedne, pa još jedne, pa još, još i na kraju fino zaglancana mala ploha i jedna stepenica više koja daje ravan.
Da jedna stepenica više i daje ravan.


Kad su poprali tačke, lopate, krampe, pitam: „Kad ideš?“.

„Rano ću sa Haretom trebam biti do 9 u Sarajevu...“, kaže svjesno o onom što ga čeka.
„Trebam li ja ili Muzafer da te voze?", pitam ponizno i dobronamjerno.
„Ma kakvi, sa Haretom u sanitetu me dovezu i tako je najlakše“, kaže odlučno, jer to je već tako isplanirao.

Bio je to zadnji ponedjeljak u junu.

Majstor zlatnih kapija je zatvorio vrata od radionice s ulice Duna, pa onda s unutrašnje strane od magistrale.
Sve je ponovo po radionici pregledao sam i uvjerio se da je sve posloženo kako Erdinu odgovara.

Čekići, ključevi, šarafi, aparati, klješta, sitno i krupno željezo, šipke, ama baš sve... u toj radionici nije bio samo alat, već nešto s čim on živi i razgovara, s toga su i znali da je najbolji kovač Zlatnih kapija i ograda.

Koliko god dugo gledao malo je, jer to se voli.


Ugasio je majstor svjetlo i krenuo uz stepenice, ali mora proći kroz majkin sprat, a ona puno toga ne zna o putu na koji se sprema za sutra.

Polahko, na prstima, da majka ne osjeti... i bolje je da ne zna.

Bila je to zadnja majska noć, a spremao se jun.

Noć, teška noć.
Supruga Mirela se pravi hrabra, a u njoj bije zebnja, briga, neizvjesnost šta će biti.
Kćerka Vildana dosta toga zna jer je medicinske struke i zna samo da Milostivi određuje šta će biti. Kćerka Berina zna da je njen babo nepobjediv i da će biti dobro.


Utorak, 31.05.2022. godine Majstor je rano ujutru napustio svoj Vakuf.

Prije polaska još jednom je provirio u radionicu, pa sa Haretom otišao za Sarajevo.

Utorak, 07.06.2022., iz Sarajeva zove me brat Dževad: „Jesi li sam, možeš li slušati?"

„Ma mogu, čekam od jutros da javiš", kažem brzo iščekujući informacije.

„Doktor mi rek'o da će biti operacija gotova oko 2. Ja sam ček'o od jedan, a evo sad je četiri, tek završili. Teško je stanje, teško, i bit će kritično narednih 48 sati...“, dalje pojašnjava sav slomljen od onog što mu je rekao doktor: "Sutra mi je rekao doktor da ponovo dođem u dva i da će mi reći stanje o Kemi."


Srijeda, 08.06.2022. godine, zove me brat oko 13 sati i 15 minuta, ali to nije 14.

Odmah se javljam: „Reci...“.
„Nije dobro Akife, nije dobro, Kemo je ...“, čujem s druge strane...
Tako bolno, tako nevjerovatno, a tako istinito da se može samo reći.

Mi smo k'o pahuljica, dok se spustiš do zemlje nema te...

Tako je otišao kovač Zlatnih kapija koji prije svoje smrti izlio svoju zadnju stepenicu koja ga vodi u ravan...

Nek' Milostivi ti oprosti grijehe i nek' te uvede u Dženetske ljepote.
Bol za majstorom Zlatnih kapija je najveća u Dunu, ali i u svim sokacima Gornjeg Vakufa...
Suze teku Izetu, Braci, Miki, Alamu, Omeru, ma zapravo svima koji su ga ikad sreli...
Tags: ,

Prati me

FACEBOOK

ReporterAA

YOUTUBE

YouTube Kanal

Pridruži se

Ukoliko imate nešto što bi željeli objaviti (Tekst, Fotografije, Video ili Audio materijal) na mojoj stranici onda kliknite OVDJE

Bilten

© akifagic.com 2022 | design & development by @archibyte

Search