Uh, taj dan bilo je proljeće ili jesen, pa nije ni važno, kad je prošla ona trotoarom Travnika.
Možda oblačno ili vjetrovito, pa ni to nije važno kad sam krenuo prema autobuskoj stanici u Travniku da šaljem neki paket za Beč svojoj Ismihani.
Žurim, ali ne baš brzo, idem trotoarom koji nije širok na potezu od semafora gdje je šehidsko u Travniku pa do Autobuske stanice.
Ne znam je li vruće ili hladno bilo, pa nije ni bitno.
Kako rekoh žurim, ali ne previše brzo, jer ima još vremena do autobusa, moje je ranije doći bar 15 minuta, ipak je to Bosna.
Onako skoncentrisan koliku ću dati kondukteru za paket koji je zapravo paketić, manje od dvije kile, kad ugleda s druge strane ide ona.
Ide ona, prava dama, a toga odavno se ne vidi po Travniku.
Baš dama, obučena strogo, skroz strogo ili možda lepršavo.
Ide s druge strane trotoara i moramo se mimoići, mada je tijesno.
Dugo sam u Travniku i siguran sam da nisam vidio takvu damu koja je sigurna k'o starina i vječnost Travnika.
Sve je bliže i bliže.
Okom starog iskusnog vuka mjerim iz daljine, kao da ne primjećujem.
Zapravo, to mi daju moje godine, možeš gledati i vidjeti, a sijeda vlas na tvojoj bradi kaže tvoju muškost.
Pa i ne mislim ono što bih prije, vrijeme te smiri.
Primiče se, a ja sada usporavam da vidim što nisam vidio prije u vezirskom Travniku.
Pa ona je blize, još bliže, polahko usporavam.
Pa ona je savršena.
Prolazi pored mene, a iz nje sve probija, sva ženstvenost, mada je elegantno obučena, čak i previše, a to je samo čini još čarobnijom.
Možda i nije iz Travnika.
Sad je skroz blizu i mimoilazimo se, a ona samo uljudno se smaknu korak lijevo da me prođe, jer je trotoar grozno uzak, što bi nekad bilo dobro za mene, a sada ne, u ovim godinama.
Elegantno i ja korak prema cesti i ona prolazi kao neki povjetarac, vjetar, nekad bi pomislio kao oluja koja ruši sve.
Prolazi pored mene i prvo što pomislih: "Hvala dragom Bogu pa ona nije žena."
Već sam prošao i kao pravi džentlmen ne okrećem se da je vidim, to me je učilo vrijeme.
Za takvim ženama se ne okreće, ipak, poslije dvadesetak koraka sam se okrenuo i zaista, ona je lijepa , elegantna, kraljevna, vezirka, i kad odlazi...
Stigao sam na stanicu i čekao, baš čekao, autobus je kasnio čak 45 minuta i onih 15 minuta prije je ipak puno za atomsko doba.
Vratio sam u kancelariju i kažem kolegama: "Vidio sam posebnu ženu, iz nje sve izbija, to je ženstvenost koju ne može skriti ni garderoba, pa ona je takva."
Teško je to njima objasniti kao i meni nekad, jer ljepota je nagrada, a zna biti i kazna.
To znam sad, stariji, iskusniji i neko kome treba lijepa priča kao ova.
A bila je tako lijepa, tako posebna i nikad više viđena. Bila je kao vjetar kad je sve mirno, pa nije važno je li bilo proljeće, jesen ili, je li bila iz Travnika ili nije.
Važno je da postoji.
Okom starog vuka i preplašene srne naučio sam da stari vuk nikad ne ulovi mladu srnu.
Stari vuk je svitska maskara.
Zaključak;
imati lijepu, posebno lijepu ženu, za čovjeka koji je iskreno voli, je tegobno.
Gdje god je ona, mada ništa ne želi sve se vrti oko nje.
Mir i nemir.
Dobro i zlo.
Ljubav i mržnja.
Sve je oko nje.
S toga, dragome Bogu hvala, pa nije moja žena i znam da bih do sada imao stotine ratova sa svima, u svakom pogledu, kako na bazenu kad se kupa, ili kad je u kupovini, ili kad je bilo gdje...
Aki, hvala Bogu da ima drugi vid ljubavi i ljepote koji te čini posebnim, sretnim i sigurnim, a nisam ni ja baš maneken.
Možda oblačno ili vjetrovito, pa ni to nije važno kad sam krenuo prema autobuskoj stanici u Travniku da šaljem neki paket za Beč svojoj Ismihani.
Žurim, ali ne baš brzo, idem trotoarom koji nije širok na potezu od semafora gdje je šehidsko u Travniku pa do Autobuske stanice.
Ne znam je li vruće ili hladno bilo, pa nije ni bitno.
Kako rekoh žurim, ali ne previše brzo, jer ima još vremena do autobusa, moje je ranije doći bar 15 minuta, ipak je to Bosna.
Onako skoncentrisan koliku ću dati kondukteru za paket koji je zapravo paketić, manje od dvije kile, kad ugleda s druge strane ide ona.
Ide ona, prava dama, a toga odavno se ne vidi po Travniku.
Baš dama, obučena strogo, skroz strogo ili možda lepršavo.
Ide s druge strane trotoara i moramo se mimoići, mada je tijesno.
Dugo sam u Travniku i siguran sam da nisam vidio takvu damu koja je sigurna k'o starina i vječnost Travnika.
Sve je bliže i bliže.
Okom starog iskusnog vuka mjerim iz daljine, kao da ne primjećujem.
Zapravo, to mi daju moje godine, možeš gledati i vidjeti, a sijeda vlas na tvojoj bradi kaže tvoju muškost.
Pa i ne mislim ono što bih prije, vrijeme te smiri.
Primiče se, a ja sada usporavam da vidim što nisam vidio prije u vezirskom Travniku.
Pa ona je blize, još bliže, polahko usporavam.
Pa ona je savršena.
Prolazi pored mene, a iz nje sve probija, sva ženstvenost, mada je elegantno obučena, čak i previše, a to je samo čini još čarobnijom.
Možda i nije iz Travnika.
Sad je skroz blizu i mimoilazimo se, a ona samo uljudno se smaknu korak lijevo da me prođe, jer je trotoar grozno uzak, što bi nekad bilo dobro za mene, a sada ne, u ovim godinama.
Elegantno i ja korak prema cesti i ona prolazi kao neki povjetarac, vjetar, nekad bi pomislio kao oluja koja ruši sve.
Prolazi pored mene i prvo što pomislih: "Hvala dragom Bogu pa ona nije žena."
Već sam prošao i kao pravi džentlmen ne okrećem se da je vidim, to me je učilo vrijeme.
Za takvim ženama se ne okreće, ipak, poslije dvadesetak koraka sam se okrenuo i zaista, ona je lijepa , elegantna, kraljevna, vezirka, i kad odlazi...
Stigao sam na stanicu i čekao, baš čekao, autobus je kasnio čak 45 minuta i onih 15 minuta prije je ipak puno za atomsko doba.
Vratio sam u kancelariju i kažem kolegama: "Vidio sam posebnu ženu, iz nje sve izbija, to je ženstvenost koju ne može skriti ni garderoba, pa ona je takva."
Teško je to njima objasniti kao i meni nekad, jer ljepota je nagrada, a zna biti i kazna.
To znam sad, stariji, iskusniji i neko kome treba lijepa priča kao ova.
A bila je tako lijepa, tako posebna i nikad više viđena. Bila je kao vjetar kad je sve mirno, pa nije važno je li bilo proljeće, jesen ili, je li bila iz Travnika ili nije.
Važno je da postoji.
Okom starog vuka i preplašene srne naučio sam da stari vuk nikad ne ulovi mladu srnu.
Stari vuk je svitska maskara.
Zaključak;
imati lijepu, posebno lijepu ženu, za čovjeka koji je iskreno voli, je tegobno.
Gdje god je ona, mada ništa ne želi sve se vrti oko nje.
Mir i nemir.
Dobro i zlo.
Ljubav i mržnja.
Sve je oko nje.
S toga, dragome Bogu hvala, pa nije moja žena i znam da bih do sada imao stotine ratova sa svima, u svakom pogledu, kako na bazenu kad se kupa, ili kad je u kupovini, ili kad je bilo gdje...
Aki, hvala Bogu da ima drugi vid ljubavi i ljepote koji te čini posebnim, sretnim i sigurnim, a nisam ni ja baš maneken.