"Predsjedniče Aco, molim te vidi ovo u Nagorno Karabah šta se dešava, pa tako mogu i oni nama uraditi, pa vidi molim te koliko ih je u BiH. Mi skoro da i ne postojimo u Srednjoj Bosni. Oni jačaju, šire muslimanski teritorij...", vjerovatno tako nekako se žali Čović predsjedniku Srbije, Aleksandru Vučići na sinošnjoj javnoj večeri u Beogradu.

"Aco molim te oni će pokušati silom da nas odvoje od Srbije. Ja više nisam siguran u snagu našeg jedinstva. Ruju mi i po Banja Luci sa Šarovićem, ima ih ko mrava. Šta ako pukne? Šta ako pukne? Gdje smo mi? Što kaže Dragan, sve nas je manje..." vjerovatno je to izgovorio uplašeni Milorad Dodik.

"Daj bre, molim vas, uz vas smo u svakom pogledu, pa vidite li koliko je onih na Kosovu pa se rješava, hajde ne sekirajte se, ide muzika..." kaže opušteno Aleksandar Vučić (ovo su samo pretpostavke razgovora koje imaju realnu osnovu, s obzirom na trenutno stanje).

Nije bila tema 500 000 protjeranih Srba iz Hrvatske, to nije sigurno jer oni su izdani. Nije bila tema ni napad na BIH, u vojnom smislu, jer to ne smiju niti pomisliti. Sastanak je sigurno bio simpatičan i neće se više često ponavljati, možda još jednom i nikad više, jer tako se odvijaju stvari u okruženju. Bošnjaci su svjesni svakog zla koje ih može zadesiti od susjeda Srbije i Hrvatske i sigurno nikad više ni u kom pogledu neće dozvoliti da se ponovi strašno ZLO i GENOCID iz minulog rata.

Ma kako god bila katastrofalna politika koju vode Bošnjaci, jedno je sigurno, u prošlom ratu, BIH nije spasila ničija mudrost, već isključiva hrabrost boraca Armije Republike BiH, zapravo njihova borba za opstanak. BiH sigurno niko iz okruženja ne smije čak ni mrko gledati što se tiče vojnog pitanja, dok politika može kalkulisati kako god hoće, ali jasno da se puške ne smiju više unositi u BiH. Dakle sve je jasno.

Pa gdje je izlaz?
Izlaz je jasan; da se birani predstavnici na svim nivoima moraju usredočiti na diplomatsku ofanzivu protiv onih koji su činili GENOCID, a i onih koji slijede UZP-e. Obavezno je djelovati izvan primitivizma u kojem se nalazimo. Beograd i Zagreb nisu daleko od devedesetih, s tim da moraju imati u vidu da više ništa nije kao što je bilo.

Željko Komšić, prije svih, mora biti, jer on to može i umije, agilniji i ofanzivniji u oživljavanju diplomatije sa prijateljskim zemljama i štapom udariti po zločincima.

Šefik Džaferović mora biti agilniji u svakom pogledu. Nije dovoljno samo njegovo lokalno djelovanje. Zapravo, ako misli sebi dobro, obavezan je pod hitno promijeniti svoje savjetnike koje je naslijedio od Bakira Izetbegovića, a koji su postavljeni po rodbinskoj vezi, a ne po stručnoj znanosti. Ako oni sjede uz klavir, pa vi valjda treba da sjedite u Parizu, Vašingtonu, Londonu, Beču. Ako ne možete to, onda možete napraviti prijem za ambasadore prijateljskih zemalja i pojasniti GENOCID i UZP. Valjda treba to da znate i tako odgovorite vampirskoj skupini u Beogradu. Beograd ništa više ne može u BIH. Niti može donijeti mir, niti smiju uči u rat.

Milorad Dodik i Dragan Čović se ne kažnjavaju u Beogradu i Zagrebu već u Sarajevu. Samo to treba znati, ali treba i htjeti.